Pri kraju je proces kojim će prijašnji Dom zdravlja Ivanić-Grad (sada ispostava Ivanić-Grad, Doma zdravlja Zagrebačke županije), a slična situacija je i u ostalim ispostavama, praktički ostati bez sustava koji je dugo i uspješno građen i koji je u „praksi“ provodio i potvrđivao misao dr. Andrije Štampara o integriranoj zdravstvenoj zaštiti, a čime će se kvaliteta, te prije svega dostupnost zdravstvene skrbi, „vratiti“ 40-tak godina unazad.

Da podsjetim, promišljenom zdravstvenom politikom, tadašnja općina Ivanić-Grad, u 70.-tim i 80.-tim godinama prošlog stoljeća, razvijala i je i razvila Dom zdravlja koji je kadrovskom popunjenošću (provedenom ciljanim slanjem na specijalizacije uglavnom domaćeg kadra), tehničkim uvjetima (izgradnjom nove zgrade) te adekvatnom materijalnom i logističkom potporom postao mjesto liječenja ne samo stanovnika općine Ivanić-Grad (tada približno 25.000 stanovnika), već i i preko 5.000 stanovnika okolnih općina (Čazma, Sisak, Vrbovec, Dugo Selo…).

Zašto je bilo tako?

Stoga što je u 80.-tim godinama DZ Ivanić-Grad imao slijedeći profil kadrova: dva (2) specijalista internista (pri čemu se j jedan bavio pretežito dijabetesom, a drugi je uz opće internističko usmjerenje provodio i gastroskopije), specijalistu neuropsihijatra, specijalistu oftalmologa, specijalistu pulmologa, specijalistu fizikalne medicine, specijalistu školske medicine, koji je provodio kurativnu i preventivnu skrb školske djece, dva (2) specijaliste ginekologa, dva pedijatrijska tima (jedan specijalistički), dva (2) specijaliste radiologa, specijalistu medicine rada, a konzilijarno tjedno dolazili je specijalisti ORL i urolog, po potrebi i drugi.

Osim toga DZ imao je vlastitog psihologa, dva specijalista dentalne medicine (jedan specijaliziran za dječju i preventivnu djelatnost, a jedan za ortodonciju), odgovarajući biokemijsko-hematološki i mikrobiološki laboratorij, ljekarnu, ispostavu higijensko-epidemiološke službe te primjeren broj (mrežu) timova primarne zdravstvene zaštite, patronaže, dentalne medicine (zubotehnički laboratorij), hitne medicinske skrbi, uključujući vozila itd…

Efikasnost ovakvog sustava prelazila je zakonski „očekivanih“ rješavanja do 95% zahtjeva za pomoći bez potrebe slanja u druge specijalizirane i stacionarne ustanove pa je nakon dolaska u DZ i iz najudaljenijeg mjesta (i van prostora općine) gotovo svatko mogao računati da će se u popodnevnim satima s odgovarajućom dijagnozom i što je još važnije terapijom zbrinut i moći (na svom „traktoru“) zadovoljan vratiti kući.

Osim neophodnih nekoliko sati koliko je bilo potrebno da se iz ordinacije liječnika primarne zdravstvene zaštite stigne u „glavnu zgradu DZ“ te podvrgne specijalističkim pregledima i odgovarajućim dijagnostičkim postupcima pa do propisivanja terapije, nije bilo naručivanja, nije bilo odgode pregleda, zdravstvena zaštita bila je efikasna, dostupna i najjeftinija moguća uz visoki stupanj zadovoljstva korisnika.

U prilog tome govori uz ostale i činjenica da je putem rutinskih ginekoloških pregleda žena svakoj, neovisno o razlogu dolaska, uziman PAPA test (uz jednu u te svrhe educiranu tehničarku) što je dovelo do postotka ranog otkrivanja raka grlića maternice koji je bio približan onima u skandinavskim zemljama, a bolji od većine ostalih zemalja u Europi.

Što imamo sada?

Specijalistu ginekologa, što je svakako premalo na ukupan broj žena ovog područja. Specijalistu pedijatra u zakupu koji pokušava „pokriti“ potrebu sve predškolske, ali i dijela školske djece jer specijaliste školske medicine koji se bavi kurativnim radom više nema. Specijalistu radiologa pred mirovinom čija „zamjena“ kasni, a sličan je slučaj i sa specijalistom fizikalne medicine, čija će se zamjena (nasljednik) „vratiti“ u DZ najranije za 4 godine.

Sve druge specijalističke službe su ugašene kako su liječnici odlazili ili upravo odlaze u mirovinu.

Do čega će to dovesti?

Ne treba biti vidovit i shvatiti kako će se sadašnja situacija vrlo brzo odraziti na zdravstveno stanje stanovnika ovog područja (i drugih dijelova županije) na način da će se pogoršati većina zdravstvenih pokazatelja jer će specijalistička zdravstvena skrb biti dostupna samo i isključivo u bolnicama pretežito grada Zagreba, a nešto rjeđe i Siska, Popovače…Pokušajte tek zamisliti kako će se u „praksi“ moći snimiti i kompetentno očitati EKG, kako će se doći na kontrolu krvnog tlaka i reviziju dotadašnje terapije, kako će se rješavati potreba za kontrolom vida, ozljede i strana tijela u oku koja inače ne zahtijevaju primitak u bolnicu, osnovno alergološko testiranje, ozljede koje „trebaju“ tek nekoliko šavova i čitav niz stanja koja su se do sada mogla rješavati u okviru ispostave, dakle dolaskom u Ivanić–Grad (Dugo Selo, Zelinu…). Naravno svi takvi i ne samo takvi pacijenti svoje će potrebe za specijalističkom skrbi pokušavati riješiti naručivanjem u bolnicama, višemjesečnim čekanjem na termin pregleda, višesatnim putem u bolnicu (najčešće u Zagreb) i čekanjem na pregled i pretrage u istima, što će naravno značiti skuplju i nedostupniju zdravstvenu skrb, a neovisno hoće li HZZO plaćati (vraćati) troškove puta, na tako nešto odlučivati će se samo ljudi koji će imati potreban novac da tamo otputuju javnim prijevozom (zamislite srčanog bolesnika koji autobusom ili vlakom ide do bolnice?!) ili koji će imati nekog iz obitelji da ih tamo odveze, ili ukratko bogatiji ljudi, dok će drugima takva skrb praktički biti onemogućena i nedostupna.

Što bi trebalo učiniti?

Poznato je da je do ove situacije došlo početkom 90.-tih godina i odlukama tadašnjeg Ministra zdravstva da se „rasformiraju“ Domovi zdravlja, no trebamo li čekati da doista ljudi počnu umirati zato što im je specijalizirana skrb ih čitavog niza subjektivnih i objektivnih razloga teško ili nikako dostupna? Zbog blizine Zagreba na području Zagrebačke županije praktički sada više ne postoje specijalistički resursi i život svih ljudi s područja županije vezano uz zdravstvenu skrb došao je u „slijepu ulicu“, koja bi se uz malo dobre volje i promišljanja mogla relativno brzo i efikasno riješiti na dobrobit naših stanovnika. Naravno nitko ne očekuje „revitalizaciju“ Domova zdravlja pokrenutu iz naše županije, premda bi to svakako bila dobrodošla politička odluka na nivou države, ali neki „pomaci“ ipak su mogući. Dakle, primjerice upućivanjem na specijalizaciju svega nekoliko liječnika, koji bi mogli pokrivati područja više gradova naše županije naizmjeničnim radom u svakom od njih jednom tjedno, a što bi mogla financirati županija svakako bi se smanjila potreba za odlaskom u veće centre. Spoznaja da u Vašem gradu primjerice ponedjeljkom radi internist, utorkom okulist, srijedom pulmolog itd… sigurno može stimulativno djelovati na one korisnike kojima je Zagreb tek daleka i teško dostupna „čežnja“. Naravno, ne treba ni posebno naglašavati da bi (da je bila) takva organizacija jeftinija, a da o zadovoljstvu i najvažnije dostupnosti ni ne govorimo. Zgrade prijašnjih Domova zdravlja i ovako „stoje“ neiskorištene.

Općenito, potreba za promišljenom zdravstvenom politikom Zagrebačke županije, koja će sagledati sadašnje stanje i dati smjernice i rješenja koja su najoptimalnija za sva prijašnja općinska, a sada gradska središta, neupitna je potreba u cjelokupnoj politici naše županije. U ovom trenutku i sadašnjoj situaciji neophodan je zajednički dogovor i razumIjevanje svih zainteresiranih neovisno o političkoj opciji, pred kojima stoji u relativno kratkom roku zahtjev da riješe nastalo stanje.

Sve to još samo trebaju „čuti“ oni koji bi to mogli organizirati i provesti.

U Ivanić-Gradu, 20.11. 2014.

prof. dr. sc. Dinko Puntarić, dr.med.